Glazbene značajke jazza
Osnovna značajka jazza je improvizacija, no sav jazz nije improvizacije već se sastoji od zadanih i improviziranih dijelova. Jazz improvizacija najčešće ima oblik teme s varijacijama. Tema je najčešće neka popularna pjesma od 32 takta. Temeljni harmonijski uzorak od 32 takta zove se korus. Improvizator varira izvornu melodiju mijenjajući joj visinu i ritam. Neke varijacije mogu biti slične originalnoj temi, dok se druge od nje bitno udaljavaju. Tijekom vremena se improvizacija razvijala. Ona je bila glavni element afričke i afro-američke glazbe te se u početku izvodila na način call and response tj. način kod kojega se izmjenjuju pojedinac i grupa. Kod rane blues glazbe isto je bio način call and response, ali se u njoj improvizirao i tekst. U New Orleans jazz stilu glazbenici su naizmjenično improvizirali melodiju, dok u swingu improvizacija je svedena na minimum jer big bandovi sviraju isključivo napisanu glazbu.
Tri najznačajnije ritamske značajke jazza su sinkopirani ritam, sloboda izvođenja i stalan ritmički puls. Jazz glazbenici su imali slobodu izvođenja tj. mogli su usporavati ili ubrzavati ritamske figure. Mjera jazz-skladbi je četverodobna, s čestim naglascima lakih doba – druge i četvrte. Kako se jazz improvizacija razvijala ritam je postajao sve nepravilniji i složeniji. U ritmu je najveći dio crnačkog utjecaja na jazz.
Jazz melodije isto su tako fleksibilne kao i ritam. U početku se upotrebljavala europska dijatonska ljestvica nešto izmijenjena crnačkim sistemom skala tzv. blues ljestvica. Kasnije se zvuk oslobađa pa primjerice u free jazzu glazbenici odbacuju zadani tonalitet. Jazz glazbenici također traže veću izražajnost i individualnost zvuka. Individualnost zvuka se postiže posebnim načinima sviranja koji uključuju blue notes, uporabu vibrata i glisanda . Tonska građa jazza je durska ljestvica sa sniženim 3., 5. i 7. stupnjem.
Jazz najčešće svira mala grupa – combo od 2 do 8 izvođača ili velika skupina –big band od 10 do 15 izvođača. Temelj izvođačkog sastava je ritamska sekcija koja se najčešće sastoji od klavira, kontrabasa, udaraljki, ponekad bendža ili bas gitare. Solistički instrumenti su: kornet, trublja, saksofon (sopran, alt, tenor, bariton), klavir, klarinet, vibrafon, trombon i dr. Svakom bilo većem ili manjem sastavu svojstvena je solistička postava. Princip sviranja nije stvaranje homogenog zvuka, već naprotiv isticanje razlika u instrumentalnim bojama. Svaki veliki solist ima svoj individualni nezamjenjivi ton. Limeni puhači mogu stvarati zanimljive boje uporabom različitih prigušivača – sordina . To su: obični sordino, torpedo sordino i lončasti sordino. Bogatstvo zvukovnih boja postiže se i spajanjem različitih instrumenata, bilo solističkih ili u skupinama. Ansambli pojedinih stilova razlikovali su se po broju i vrsti instrumenata, kao i po pripadnosti pojedinog instrumenta ritamskoj ili melodijskoj sekciji. Važniji instrumenti starijeg stila bili su trublja (kornet) i klarinet, koji je kasnije izgubio na važnosti. Bubnjevi se u doba be-bopa obogaćuju serijom afro-kubanskih instrumenata. Gudači, osim violine i kontrabasa, nisu imali važnije uloge. Gitara, nekad u ritamskoj grupi, danas pripada pretežno melodijskoj grupi. U be-bopu se melodijski instrumenti, truba i saksofon, ponekad pridružuju ritamskoj skupini. Ponekad u jazz-band ulaze i oboa i flauta. Klasična postava instrumenata se u novije vrijeme obogaćuje nizom novih rijetkih instrumenata, posebno iz folklora raznih zemalja. Tako se u free jazu koriste alpski rog, sitar, frule i različite udaraljke. Uz njih se susreću i instrumenti s električnim pojačalima, kao što su gitara, kontrabas, klavir i vibrafon, pa trublje i saksofoni.